Prijateljici ENI (27.01.2003. god.)

Iako imam samo šest godina
I svi misle da sam mala,
Ali ja sam odmah znala
Da češ mi nedostajati svakog dana.

Znam da voliš i ti mene
Jer nas vežu uspomene.
Naše prijateljstvo je obostrano
U bolničkoj sobi je ono rođeno.

Bile smo mi borci pravi
Iako smo nosile bijele zavoje na glavi.
Za tvoj rođendan želim ti reći
Da moramo i dalje hrabre biti
I jednog dana potpuno ozdraviti.

A onda će i Sava žuboriti
O nama dvijema pjesmu ispjevati.
Ena iz ravne Slavonije i
Lucia iz naftne Moslavine,
Ostale su prijateljice nerazdvojne,
Uz božiju pomoć izlječene.

(pjesmu je napisala Lucia koja je dugo vremena sa Enom provela u sobi na liječenju).

Sve je počelo prošle godine u 9. mjesecu. Krenula sam u školu kao i svake godine. Uživala sam u druženju s prijateljicama, izlazila sam van s dečkom, radila sam sve što rade tinejdžeri. No, život mi se u jednom danu promijenio i oduzeto mi je ono najvažnije – ZDRAVLJE!
Zbog bezazlene kvržice na vratu (bezezlene po mom mišljenju) otišla sam kod liječnika koji me je poslao na daljne pretrage. Nalazi nisu davali baš najbolje rezultate ali to me nije baš previše brinulo; tada još nisam znala što mi život sprema. Ujutro sam se probudila i krenula u kuhinju doručkovati. Pitala sam mlađu sestru gdje je mama. Rekla mi je da je mama otišla kod moga liječnika, da su svi zvali na telefon i plakali. Već tada znala sam da nešto nije dobro. Nakon dugo nagovaranja sestra mi je rekla najgoru vijest u životu: “Imaš tumor! Ali ne boj se, nećeš umrijeti.” Kao da je znala da mi je to prvo palo na pamet s pomisli na riječ “TUMOR”. Htjela sam se probuditi iz te noćne more, ali na žalost to nije bio san.
Ubrzo sam morala u Zagreb i počela sam primati kemoterapije. Kada sam na odjelu vidjela ćelavu djecu, uplašila sam se i umalo zaplakala. Ponavljala sam si u glavi da sam ja drugačiji slučaj od njih i da se meni to neće dogoditi.
No, nisam bila potpuno u pravu. Kada sam primila prvu kemoterapiju medicinska sestra mi je pojasnila kakva je moja bolest, i rekla mi je da će mi opasti kosa. To mi je bio grozan šok i tada mi je to bila najgroznija stvar u cijelom liječenju. Bilo mi je teško što sam odvojena od obitelji, rodbine, prijatelja, dečka, škole ...
Tijekom moga prvoga boravka u bolnici svi su me došli posjetiti. Tijekom svih drugih terapija sa mnom je uvijek bila mama i ponekad tata. Nekad sam bila i sama; kada su morali otići nazad u Dardu na posao. Ti su mi boravci u bolnici bili najteži. Iako sam starija, bilo mi je teško bez roditelja. Ponekad sam se osjećala usamljeno i pitala sam se zašto se to moralo dogoditi baš meni. Imala sam podršku roditelja, prijatelja, rodbine, dečka ... Tako mi je bilo bar malo lakše.
Sada sam napokon ispred svega toga. Završila sam s terapijama, počela mi je rasti kosa, idem u školu, ponovno izlazim ... Radim sve što sam radila dok sam bila zdrava. Zahvalna sam Bogu što je sve završilo i što sam napokon zdrava. Sve moje muke su se isplatile. Još uvijek ponekad izostanem iz škole zbog vađenja krvi i zračenja, ali to nije ništa naspram onoga na početku. Više me ni kosa ne brine; to mi je sada najmanje bitna stvar. Zato, htjela bi svoj bolesnoj djeci reći da se ne predaju tako lako i da ne padaju u depresiju. Treba se boriti i vjerovati da će sve biti dobro!
To je cijelo vrijeme bio moj moto. I vidite da mi se isplatilo. Medicina je puno napredovala i danas se skoro sve liječi. Ja sam sada psihički puno jača osoba i više cijenim male stvari na koje prije nisam obraćala pozornost.
Tako bi trebali živjeti i zdravi ljudi, jer ako ne cijenimo život i zdravlje nećemo ih ni imati dugo.

Romana Pintarić, 17. g.
(Mb. Hodgkin gr. II.b)